SP 2003: TA DIVNA LISABONSKA NOĆ

Možda nikad ne saznamo egzaktne činjenice o tome što se dogodilo tijekom odmora između dva poluvremena, koje je točno riječi tko uputio kome ili što je bio svojevrsni okidač.

Vjerojatno se niti najokorjeliji rukometni fanatici na prvu ne bi mogli sjetiti tko su Al-Akhwan i Al-Hilal. Riječ je o dvojici „ubojitih“ igrača rukometne reprezentacije Saudijske Arabije. Datuma 21. siječnja 2003. godine, u utakmici protiv Hrvatske, ovaj dvojac zabio je točno polovicu svih pogodaka svoje momčadi. Nakon prvih 30 minuta utakmice, rezultat na semaforu pokazivao je 10-8 u korist ekipe s arapskog poluotoka. Sudbina hrvatskog rukometa u tim trenucima nikako nije izgledala dobro. Nakon posljednjeg mjesta na europskom prvenstvu 2002., saudijsko vodstvo od dva gola razlike činilo se kao sumrak hrvatskog rukometa. Tim više što se u tom trenu u Portugalu nalazio (i izgubio prvo kolo natjecanja od Argentine) manje-više jednak sastav.

ŠTO SE DOGODILO?

Možda nikad ne saznamo što se dogodilo tijekom odmora između dva poluvremena. Koje je točno riječi tko uputio kome ili što je bio svojevrsni okidač? Ali, od 31. minute utakmice nadalje, na terenu je igrala neka nova Hrvatska. Odlučna, nepokolebljiva, smiona Hrvatska, koja je na kraju slavila sa sedam pogodaka razlike.

„Fast forward“ na 2. veljače, negdje oko 19 sati. Hrvatska rukometna reprezentacija upravo se okitila naslovom svjetskog prvaka, pobijedivši u potpunosti favoriziranu Njemačku s 3 gola razlike. I to unutar 24 sata od iscrpljujuće utakmice protiv Španjolaca, od kojih su bili bolji tek nakon produžetaka. Malo je reći da je ovakav rasplet svjetskog rukometnog prvenstva itko mogao očekivati. Hrvatskoj su na tom putu, uz već spomenute suparnike redom stajali Rusija, Francuska, Mađarska, Egipat, Danska, Španjolska i Njemačka.

TKO SU BILI GLAVNI AKTERI

Hrvatska je u tom trenutku imala zlatnu medalju sa svjetskog rukometnog prvenstva, ali i najbolje desno krilo svijeta, Mirzu Džombu. U šampionskoj momčadi rodili su se neki novi lideri. U prvom redu Ivano Balić, službeno najbolji rukometaš svih vremena. Zatim Blaženko Lacković, „haubica“ iz Novog Marofa. Petar Metličić, oličenje ljudskosti, hrabrosti i ogledni primjer kapetana jedne sportske momčadi. Ova će vanjska linija u godinama koje slijede nizati uspjehe i nositi hrvatski rukomet na svojim leđima. Ostavit će pritom značajan utjecaj na brojnu djecu diljem Hrvatske, koja su nogometnu loptu u tom periodu zamijenila rukometnom. Radi potpune transparentnosti, u tu skupinu djece spada i autor ovih redaka, zbog čega tekst dobiva na subjektivnosti i emotivnosti.

Objektivno gledano, ono za što je ova fenomenalna generacija postavila temelje, ne tiče se samo broja i sjaja medalja. Kao rezultat njihovog truda javilo se i nešto puno više, puno dublje. Točnije, javio se osjećaj poštovanja prema svemu što su iskonski Pakleni ili Kauboji (kako god vam drago) svojedobno napravili. Razvio se osjećaj dužnosti kod svakog igrača koji je nasljedno stavljao na sebe dres hrvatske reprezentacije. Taj osjećaj često se naziva „kult reprezentacije“. Taj su osjećaj nemali broj puta istaknuli igrači koji su osvajali europska, svjetska i olimpijska odličja. Čak i nakon 2018. kada je, kao posljednji Mohikanac, stameni pivot Igor Vori prekinuo svoju bogatu igračku karijeru.


ZLATNA GENERACIJA 2003.

  1. Balić Ivano
  2. Dominiković Davor
  3. Džomba Mirza
  4. Goluža Slavko
  5. Jović Božidar
  6. Kaleb Nikša
  7. Kelentrić Mario
  8. Lacković Blaženko
  9. Matošević Valter
  10. Metličić Petar
  11. Sulić Renato
  12. Šola Vlado
  13. Špoljarić Denis
  14. Tonči Valčić
  15. Vori Igor
  16. Zrnić Vedran

KULT REPREZENTACIJE

Duvnjak, Karačić ili Ćupić na pitanje o atmosferi u reprezentaciji uvijek ističu da je svako okupljanje za njih nešto posebno. Točnije, uvijek naglašavaju da u momčadi tradicionalno vladaju obiteljski duh i dobra energija. Osnovu za to postavila je upravo generacija Balić, Lackovića, Metličića, Džombe i ostatka Paklenih. Time je omogućeno da hrvatski rukomet niže uspjehe i dan danas. Nešto manje od 20 godina nakon onog čudesnog odmora između poluvremena utakmice sa Saudijskom Arabijom. Poluvremena u kojem je Hrvatska gubila 10-8, a o kojem možda nikad ne saznamo egzaktne činjenice… Možda i bolje, jer i takve sitnice, poznate samo povlaštenima, čine kult reprezentacije. A upravo je taj osjećaj, taj kult, donio Hrvatskoj mnoštvo veselja i sportskih uspjeha.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *